Corine

KOLE BI TREBALO DA BUDU BEZBJEDNA MJESTA ZA POTPUNO ISTRAIVANJE SOPSTVENE KREATIVNOSTI I RAZLIITOG MILJENJA

Corine van den Wildenberg - Direktorica škole Knightsbridge School Montenegro

Vrijeme je za povratak u škole i na fakultete, zato smo odlučili da se u septembarskom broju bavimo temom obrazovanja, školskog sistema i njihovim ustrojstvima, kao i mehanizmima sticanja znanja. Sagovornik na ove teme nam je Corine van den Wildenberg - Direktorica škole Knightsbridge School Montenegro u Tivtu koja je podijelila sa nama iskustvo dugogodišnjeg pedagoškog rada koje je sticala radeći u školama širom svijeta. Corine je obrazovanje stekla u Kanadi, a za 25 godina predavala je u školama u Meksiku, Kanadi, Ugandi i Tanzaniji.

MF: Većina zemalja u svijetu pokušava da izvrši reformu sistema obrazovanja. Koji je razlog toga i da li to znači da postojeći sistem ne funkcioniše i zašto?
Corine: Ne mogu sa sigurnošću reći koji su sve razlozi zbog kojih se razne zemlje uključuju u školske reforme, ali mogu govoriti o mom iskustvu u vezi sa tim. U osnovi, društvo se razvija. Moje iskustvo učenja je isto kao mojih djeda i babe i, nažalost, takvo je iskustvo i neke naše djece. Međutim, razmislite o tome kako se bankarstvo promijenilo i kako se vrši razmjena roba. Školska reforma pokušava da promijeni tradicionalno iskustvo školstva i uvede škole u 21. vijek.
U isto vrijeme, ono što mi shvatamo o učenju je značajno napredovalo. Nedavno istraživanje o učenju, mozgu, razvoju djeteta i sl. pokazalo je da se tradicionalni načini učenja u školama ne odražavaju na prirodne načine na koje ljudi uče, pa stoga stičemo utisak da oni više ne služe djeci i njihovoj potrebi da iskuse svijet. Nove tehnologije su podržale nova otkrića i razmjenu svakakvih znanja.
Znanje se širi eksponencijalno, što kao rezultat utiče na naše poglede na svijet. Naša sposobnost da pristupimo informacijama ili ih razmijenimo brzo kroz razne izvore takođe mijenja način na koji mi obrađujemo i razumijemo znanje. Ono što osobi koja uči treba da bi se razvijala u novom milenijumu su autentični transdisciplinarni konteksti učenja, koji nisu ograničeni tradicionalnim predmetnim oblastima.
U Knightsbridge School-u koristimo Međunarodni bakalaureat program (International Baccalaureate’s Primary Years Programme). Okvir predstavlja transdisciplinarne teme, koncepte, vještine i stavove koji podržavaju učenike da iskuse relevantne, izazovne kurseve. Pošto su na ovaj način angažovani, učenici mogu da istražuju, zaključuju, razmišljaju i osvrću se na bujicu novostečenih znanja. Učenici instinktivno žele da upotrijebe nova razumijevanja i znanja smjesta, kako bi im našli značenje u konekstu u okviru kojega uče.
U suštini, konstrukcija značenja i izgrađivanje razumijevanja traje cijelog života - nikad ne završimo učenje, nikad ne dođemo do kraja. Odabiramo od onoga što smo naučili, prisjećamo se i nalazimo nove probleme, kako bismo reagovali na njih. Pozitivne i odgovorne reakcije kao rezultat učenja su ključni faktor u efikasnom iskustvu učenja. Ovaj ciklus učenja treba se ogleda u podršci škola nastavnicima da planiraju predaju i usvajanje znanja.

MF: Gdje vidite najveći problem u prethodnom sistemu i šta je Vaša glavna zamjerka?
Corine: Teško je reći da je nešto „najveći problem“. Vjerujem da je unaprijed zacrtani sadržaj koji treba pokriti problem. Tako je i sa modelima menadžmenta „od vrha ka dnu“, gdje ljudi koji nisu direktno uključeni u obrazovanje donose odluke o školskom programu. Činjenica da nastavnici dobijaju program koji treba da pokriju, kao i to da su mjerilo nacionalni ili republički testovi, je takođe problematično. Ovi problemi prosto vape za reformom.
Mi smo shvatili da pitanja koja zaslužuju razmišljanje nemaju uvijek tačan odgovor – ona, u stvari, vode do novih pitanja i istraživanja. Vrijedi učiti ukoliko nas to vodi do povezivanja sa onim što već znamo i do daljeg istraživanja. Znanje pruža podršku razumijevanju. Nastavnici moraju imati dobro razumijevanje teme kursa koji predaju i moraju imati sposobnost da izazovu učenike da postavljaju pitanja i probleme koje treba zajedno odgonetnuti. Izgradnja novih vještina i sticanje novog znanja proističe iz interesovanja za rješavanje problema ili istraživanje.

MF: Koja je svrha obrazovanja, po Vašem mišljenju? Kako djeci objašnjavate cilj obrazovanja i čemu služi?
Corine: Važno je primijetiti da svako ima mišljenje o svrsi obrazovanja. Nekad smo vjerovali da spremamo učenike  da preuzmu uloge odraslih, da pronađu posao i obezbijede budućnost. Neki smatraju da je to i dalje tako. Ukoliko vidite koja je misija škole, očekivali biste da pronađete odgovor tamo. Po mom mišljenju, a to se vidi i u misiji Knightsbridge škole, svrha obrazovanja je da podrži učenike da razviju intelekt, maštu, strast, tako da mogu da se angažuju produktivno, kreativno i s uvažavanjem u svijetu koji se stalno mijenja, da postanu doživotni učenici. Treba pomenuti da niko ne može opisati svijet sjutrašnjice, svijet za koji trenutno pokušavamo da pripremimo naše mlade učenike. Vrata moraju da ostanu širom otvorena za učenike da bi stigli dalje nego što mi možemo danas, da nastave da uče.
Naša uloga, kao edukatora i roditelja, je da pomognemo djeci da razumiju svoje sposobnosti i da im učenje može otvoriti mnoga vrata. Škola svoju misiju dijeli sa njima, kao i ideje za istraživanje i iskustva učenja. Vremenom, učenici bivaju uvedeni u proces planiranja i razumiju da su njihov napredak i program individualno planirani, tako da utiču na sopstveno učenje. Istraživanja koja poteknu od studenata su suštinski aspekt programa, posebno u pružanju podrške učenicima, kako bi postali doživotni učenici.

MF: Imajući u vidu Vaš edukativni rad  širom svijeta, kao i činjenicu da ste radili sa djecom u Kanadi, Meksiku, Tanzaniji i Ugandi, koja metodološka procedura bi, po Vašem mišljenju, bila najefikasnija i najproduktivnija kod djece prilikom sticanja novih znanja?
Corine: Po mom mišljenju, to su jednostavno metodologije zasnovane na istraživanju, često nazivane konstruktivističkim, koje su najefikasnije kao podrška djeci da steknu znanje i vještine i izgrade nova razumijevanja. Nastavnik stimuliše ili provocira, često kroz proces učenja koji za učenika postaje istraživanje. To je namjerno, kolaborativno uključivanje u učenje, tokom kojeg učenici povezuju učenje sa onim što znaju, provjeravaju sopstvene hipoteze i izgrađuju ili „konstruišu“ nova shvatanja. Učenje je društveni čin, i najbolje je sa drugim zainteresovanim učenicima.

MF: Po Vašem mišljenju, šta škole treba da rade da bi zadržale pažnju djece u svijetu moderne tehnologije?
Corine: Kada želite da zadržite pažnju djece, morate da se potrudite oko toga. To znači da se učenje sa djeteta premješta na onoga ko traži pažnju. Zadobijena pažnja se lako izgubi.
Djeca su učenici, prirodni istraživači, a tehnologija je sredstvo istraživanja. Za škole, to nije pitanje hvatanja dječje pažnje koliko njihovo uključivanje u istraživanje – pretvaranje učenja u svrsishodno iskustvo. Škole usvajaju tehnologije i koriste ih kao sredstvo za učenje. Većina naših učenika umije da surfuje po internetu, upotrebljava mobilni telefon ili igra video igre mnogo prije nego krene u školu. Nastavnici moraju da znaju koja su prethodna iskustva njihovih učenika i da započnu istraživanje upotrebom tih tehnologija. Kada je učenje relevantno, izazovno i značajno, učenici se angažuju. Nema potrebe da se drži njihova pažnja.

MF: Kakva je saradnja između vaše škole u Tivtu i one u Londonu?
Corine: KS London je bio podsticaj za stvaranje Knightsbridge School International-a. Dijelimo misiju, viziju i KS kod, niz svojstava koja pokazuju učenicima kako da pristupe učenju. Učenici mogu da dijele ideje i shvatanja kroz istraživanja uz pomoć multimedija. Takođe, sarađujemo sa našom školom u Turskoj. Profesionalni razvoj je kolaborativno iskustvo takođe. Zaista dosta znači biti član rastuće porodice škola u kojoj svi članovi imaju istu viziju.

MF: Vaša škola ima jedinstveni program Međunarodnog Bakalaureata (IB). Možete li objasniti taj program i koja je njegova vizija u 21. vijeku?
Corine: Prvo sam radila na IB programu u Tanzaniji i bila sam odmah fascinirana transdisciplinarnošću programa. Tradicionalne predmetne oblasti isprepletene su sa raznim jedinicama za istraživanje. Nastavnici su planirali predavanje i učenje kako bi pokrenuli studente kroz iskustva učenja, da izgrade razumijevanje velikih ideja – koncepta i generalizacija. Sjećam se razmišljanja o tome kako šoping tura može zahtijevati razmišljanje o matematičkim konceptima, upotrebi jezika, a moguće i osvrt na poznavanje nauke. Šoping je transdisciplinarno iskustvo, baš kao i život.
Shvatila sam što znači imati kurs međunarodnog karaktera. On omogućava da učenje obuhvati i lokalne i globalne perspektive. On je inkluzivan, nije ekskluzivan i prenosiv je – ono što se nauči može se primijeniti na široki spektar aktivnosti.
Misija IB-a se ogleda u profilu učenika. Za IB učenik je neko  ko istražuje, razmišlja, komunicira, prima znanje, ima principe, neko ko je brižan, bez predrasuda, ko rizikuje i ko je uravnotežen. Ovaj 21. vijek zahtijeva od učenika da razviju vještine koje su potrebne da bi postali aktivni učesnici u životnom putu učenja. On podržava sposobnost razmišljanja uz ono što je već poznato i što se razumije, kao i sposobnost poštovanja različitosti, više se fokusirajući na ono što imamo zajedničko, nego na razlike.

MF: Glavna primjedba na crnogorsko obrazovanje, kao i obrazovanje u regionu, je da znanje koje djeca donesu iz škole nije korisno u velikom broju slučajeva, ili djeca ne umiju da ga praktično primijene. Kakvo je Vaše iskustvo sa ovim?
Corine: Ne poznajem dobro crnogorski sistem. Iz razgovora sa drugima shvatam da se prilično razlikuje. Moje lično iskustvo iz djetinjstva može odgovarati vašem opisu. Morala sam da učim nazive mjesta na mapama, datume određenih bitki, ko je dobio a ko izgubio. Ono što ste učili je bila zapravo perspektiva nastavnika ili udžbenika. Razred bi prešao na drugu temu i ciklus bi se ponavljao. Učenje nije bilo povezano niti relevantno.
Mislim da treba da imamo manje predrasuda i dozvolimo učenicima da izazivaju ideje, provjeravaju znanje i predlažu različita stanovišta. Bitno je za dijete da ima mogućnost da sarađuje, da testira svoje razumijevanje i da dovede u pitanje ono što uči. Trebalo bi da su djeca sposobna da to povežu sa onim što već znaju i da vide vrijednost u onome što uče. Kada se planira angažovanje učenika u školi, često se osvrćemo na kognitivnu vrijednost iskustva, izazivajući sebe same da se uvjerimo da to vrijedi.

MF: Vizija vaše škole je mogućnost da djeca postignu sve što mogu. Možete li pojasniti šta zapravo znači ova vizija?
Corine: Knightsbridge School Montenegro priznaje da djeca imaju različita interesovanja, talente i iskustva. Dolaze u školu sa idejama, snovima, nadama i očekivanjima, kada je u pitanju učenje. Voljna su da istražuju, probaju nove stvari i mijenjaju mišljenje. Škole ne treba da homogenizuju učenike, već da im dozvole da istražuju svoja interesovanja, odgovore na izazova i koriste različite pristupe, kako bi podržale viziju „budi sve što možeš“. Vrijeme, iskustvo, samopouzdanje i interesovanje će im pomoći da odluče šta, gdje i kako na svom putu sticanja znanja. Uloga odraslih je da svrsishodno prošire eksperimentisanje i poboljšanje svake njihove mogućnosti, bez vrednovanja i prosuđivanja njihovog izbora. Naša je dužnost da učinimo sve kako bi njihovi snovi postali stvarnost.

MF: Koliko je bitno za djecu da razviju kreativno i divergentno mišljenje?
Corine: Djeca imaju jak osjećaj za kreativnost i škole treba da ih podržavaju u korišćenju iste. Postoji više načina da se proizvede umjetničko djelo, napiše izvještaj o naučnom eksperimentu, ili da se podijeli znanje. Učenike treba naučiti kako da cijene ideju i da joj „ubrizgaju“ sopstvene misli i razumijevanja i stvore djelo ili predstave različite ideje. Škole bi trebalo da budu bezbjedna mjesta za potpuno istraživanje sopstvene kreativnosti i različitog mišljenja.

MF: Razvili ste prepoznatljivi stil predavanja i pristupa predavanju i učenicima sa kojima radite. Na čemu se zasniva?
Corine: Knightsbridge School Montenegro primjenjuje Međunarodni program bakalaureata (International Baccalaureate’s Primary Years Programme). Mi posmatramo sve članove zajednice kao učenike, svako uči kako mu odgovara i sopstvenim snagama i u oblastima razvoja. Pored toga, vjerujemo da dva nastavnika u razredu omogućavaju konstantan model saradnje sa djecom. Učenici shvataju da su i nastavnici istraživači i da smo svi zajednica učenika ili istraživača.

MF: Kakvi su Vaši utisci o Crnoj Gori i da li Vam je bilo teško da se prilagodite na novo okruženje?
Corine: Zaista uživam u Crnoj Gori! Sa brojnim posjetama koje sam imala ove godine, uspjela sam da vidim veliki dio zemlje. Zaista je nevjerovatno. Živim u maloj zajednici blizu Tivta i osjećam se dobrodošlom među komšijama. Učenje jezika je izazov drugačiji od bilo kojeg drugog. To je moj sledeći cilj – da proširim sposobnost komunikacije na crnogorskom.

MF: Šta biste preporučili prijateljima u inostranstvu da obavezno vide i zašto bi trebalo da posjete Crnu Goru?
Corine: Crna Gora je zemlja kontrasta, obale i planina, jezera i visoravni. Boka Kotorska je nešto što se mora vidjeti. Obožavam da je pokazujem prijateljima, da im pokazujem ljepotu i istoriju sela koja se nalaze pri obali. Zatim ih povedem preko planina do Cetinja i pokažem im potpuno drugačiju sliku zemlje. Pogledi sa puta preko planina su zaista izuzetni. Kanjon Tare je takođe sjajan uz divnu vožnju pored rijeke. Moj otac je došao i uživao istražujući zemlju. Otišao je planirajući da se ubrzo vrati.

MF: Na koji način odabirate i koji je glavni razlog zbog kojeg odlučite da odete da predajete u neku zemlju?
Corine: Odluke donosim na osnovu onoga što imam da ponudim. Prije Crne Gore, radila sam za Međunarodni bakalaureat u Velikoj Britaniji i Švajcarskoj. Sebe smatram doživotnim učenikom, nekim ko razumije šta može da uradi i šta želi da zna. Kada postoji ta kombinacija, novo iskustvo postane zanimljivo, a tako i zemlja koja nudi mogućnost. Bezbjednost je uvijek briga, a što se ostalog tiče, nemam predrasuda o mogućnostima. Uživam u Crnoj Gori, kolegama i novoj školi. Još nisam spremna da idem dalje. Za sada sam srećna ovdje!

MF: Da li stalnu promjenu sredine smatrate manom ili prednošću svog posla i zašto?
Corine: To je interesantna ideja. Nikad ne bih to mogla smatrati manom. Moji roditelji su imigrirali u Kanadu i u meni su pobudili želju da vidim razna mjesta i više naučim o onome što drugi mogu da ponude svijetu. Prilika da se osnuje Knightsbridge School Montenegro je bila divna prednost.
Takođe, moja životna filozofija je da koliko god voljela ono što postajem, nastaviću sa onim što radim. Ovo mi je uglavnom vodilja. Vrijeme provedeno u raznim zemljama mi je pomoglo da postanem građanin svijeta i da razumijem važnost KS vizije i misije.
Počinjem da imam sve više slobodnog vremena. Komšije možda smatraju da radim previše. Ipak, tokom toplih mjeseci, uživam u plivanju i vožnji biciklom, posebno kada vozim uz obalu. Ponijela sam i skije, pa se nadam da ću se dohvatiti staza u Kolašinu ili Žabljaku ove zime. Kada sam primorana na boravak u zatvorenom, volim da čitam i istražujem preko kompjutera, učim o novim alatima i programima, pišem i pravim stvari sa mnogim mojim fotografima.

MF: A koji je Vaš idealan način opuštanja?
Corine: Idealno opuštanje i način na koji se ja opuštam su dvije različite stvari! Trenutno, rekla bih da je uživanje u društvu dobrih prijatelja, uz čašu vina i zalazak sunca iza planina koje su oko zaliva, idealno. Zahvalna sam što imam mogućnost da živim ovdje, da taj prizor gledam iz dana u dan i da to podijelim sa nekim.