Milena Bogavac

ŽIVIMO U SINGLE SVIJETU

Milena Minja Bogavac, spisateljica, dramaturškinja i pesnikinja iz Beograda

Milena Minja Bogavac je spisateljica, dramaturškinja i pjesnikinja iz Beograda, napisala je petnaest pozorišnih komada koji se igraju na scenama u Srbiji, kao i širom Evrope. Dobila je nekoliko nagrada za svoje drame i sa rediteljkom i starijom sestrom Jelenom Bogavac vodi nezavisnu pozorišnu trupu Drama Mental Studio. U okviru trupe, sestre se bave angažovanim i eksperimentalnim pozorištem, ali i posebnom vrstom poetskih performansa. Pišu i izvode poeziju, pri čemu Minja svoje nastupe naziva „slemom“.

Slem je eksplicitna, angažovana, psovačka, (para)književna, (para)izvođačka i (para)muzička disciplina. Odnosi se na savremenu, underground poeziju koja se izvodi uživo, u klubovima, pored otvorenog šanka, uz dozvoljeno pušenje, upadice i dobacivanje iz publike. Minja Bogavac je imala preko stotinu slem nastupa, a Studentski kulturni centar iz Novog Sada objavio joj je i dvije zbirke: Ekonomsko propagandna poezija i Moj slem je duži od tvog.

MF: Prvi ste počeli sa slem perfomansima. Čini se da to još uvijek nije baš zaživjelo kao umjetnička forma na ovim prostorima. Slažete li se? Zašto mislite da je takvo stanje?
Minja: Ne znam da li se slažem. Ne mogu da se ne složim, a ne mogu ni da se složim. Mislim da je slem poetsko-performerska vrsta u ekspanziji. U Beogradu se u protekle dvije godine desilo mnogo toga važnog za scenu poetskog performansa. Ona ranije gotovo da nije ni postojala, dok sada imamo nekoliko vrlo posjećenih događaja i čini mi se da ljudi sve bolje shvataju šta je slem. Postoji Pesničenje, kao festival i institucija otvorena za sve vrste poezije. Postoji Poezin, kao organizacija u kojoj sam prošle sezone radila kao programska urednica, i mislim da sam u okviru Poezina prilično uticala na to da se rad ove grupe veže za slem. Takođe, u pripremi je i prvo veliko slem takmičenje koje organizuje Yugoslamia, a sa radionice pisanja i izvođenja slem poezije, koju sam držala prošle godine, izašlo je nekoliko vrlo kvalitetnih izvođača. Vjerujem da slem kod nas ima ogroman potencijal i da će u narednih nekoliko godina, postati važna stvar za razumijevanje zbivanja na nezavisnoj kulturnoj sceni.

MF: Često prozivate i književnike na vašim nastupima. To se, čini se, olako postaje na ovim prostorima. Možete li da napravite paralelu između poezije kojom se Vi bavite i poezije u onom klasičnom smislu?
Minja: Istina je da imam jednu pjesmu u kojoj prozivam književnike, ali – ako je pažljivo poslušate ili pročitate, biće vam jasno da su siroti književnici samo povod da prozivajući njih, isprozivam i sebe i svoje kolege, dramaturge. Sličan je slučaj i sa ostalim prozivkama u mojoj poeziji. Ne shvatam sebe previše ozbiljno, što mi daje za pravo da tako pristupam i svima ostalima... i to je možda osnovna razlika između moje i tradicionalne poezije. Ja se, naime, ne shvatam ozbiljno. Vrlo sam sklona autoironiji i vjerujem da je baš ona način da se poezija depatetizuje. Patetična poezija pripada nekom drugom vremenu! Nemam ništa protiv da je konzumiram sa prašnjavih stranica debelih knjiga iz biblioteke, ali ne vidim razlog da na taj način pišemo danas. Smješni su mi savremeni pjesnici, koji imitiraju starinski stil. Mislim da su neiskreni i da njihova poezija nikome ništa ne govori. Moja poezija pisana je da bi se govorila. Mjesto joj nije na polici, nego na ulici, u noćnom klubu, za mikrofonom. Slem nije samo poetska nego je i izvođačka disciplina, i kad pišem pjesme, uvijek razmišljam o tome da su u pitanju stvari koje želim, hoću i moram da kažem naglas. Nemam problem da budem smiješna, blesava, prljava, opasna kritičarka ni psovačica – uživam u tome... Ali, ne bih uživala da o svojim najintimnijim, lirskim sadržinama, govorim nepoznatim ljudima koji dobacuju, piju pivo i žele da čuju nešto angažovano i relevantno. To su ljudi kojima se obraćam... ponekad, naravno, pišem i drugačiju poeziju... ali, nju vrlo rijetko izvodim.

MF: Kakve reakcije izazivaju Vaši pjesnički nastupi?
Minja: „Jao, Minja, ti si luda!“ ... „Jao, Minja, kako si ti hrabra!“.. „Za ono o tome da su svi frajeri mentoli, imaš od mene piće!“... Jednom sam, na jednoj finoj, književničkoj manifestaciji doživjela da dvije gospođe uvrijeđeno napuste prostor, ali moram da priznam da mi se to i dopalo. Znam neke bivše parove koji su raskidali tako što su jedno drugom na monitor lijepili stranice iz moje prve zbirke, pa od tad ponosno ističem kako pišem poeziju za raskide. Jedan poznanik mi je priznao da masturbira na moju poeziju, iako sa mnom lično ne bi imao ništa. Sve je to mnogo zabavno i važno mi je samo da moja poezija ne ostavlja ljude ravnodušnim. Pišem je i izvodim iz punog srca i svime najboljim što imam u sebi, pa bih bila zaista razočarana ako bi reakcije izostajale.

MF: Pretpostavljam da dok nastupate ima dosta improvizacije. Da li Vam to zadaje problem ili naprotiv?
Minja: Naprotiv. U svemu što radim, pa i u poeziji, ja sam prilična štreberka. Svoje nastupe ozbiljno spremam: učim tekstove, probam, snimam se, vježbam disanje i koncentraciju, a kako većina mojih pjesama ima i muzičke matrice, vrlo mi je važno da iz njih ne izlijećem i da se uvijek tačno „ušniram u beat“. Čista improvizacija je samo ono što govorim između pjesama i tada volim da cimam publiku da se uključi u dijalog sa mnom. U tome uživam, ali znam da to ne bih mogla, ako se prije toga ne bih dobro pripremila.
Kako nisam samo pjesnikinja, već i dramaturškinja, rediteljka i pozorišna umjetnica, institucija probe mi je veoma važna. Mogu da improvizujem samo ukoliko imam tačno određene i isprobane punktove u kojima nema ni malo improvizacije.

MF: Vi ste i scenaristkinja. Da li ste zato odabrali slem, kao sintezu tih Vaših interesovanja?
Minja: Slem jeste granični žanr koji sublimira sve moje strasti. On je para-poetski, para-pozorišni, para-muzički žanr i volim da kažem kako se ne bih bavila ničim drugim, kad bi u svom tom „para“ bilo i nekih para. To dobro zvuči, mada nije sasvim istinito. Ne bih volela da na svojoj poeziji zarađujem. Ona mora da ostane besplatna, da bi ostala beskompromisna. Samo tako ona mi lično pomaže da se ispraznim od kojekakvih frustracija koje doživljavam u svom profesionalnom i ličnom životu.

MF: Vaš slem performans NJEN TAKOZVANI ŽIVOT iliti vaš javni ispad i eksces, doživio je uspjeh. Čime se sve on bavi?
Minja: Njen takozvani život je moj lirički solo u trajanju od sat vremena, bez vraćanja na bis. Tu žanrovsku odrednicu javni ispad i eksces smislile smo zajednički Jelena Bogavac i ja, u vrijeme dok smo zajedno izvodile slične slem performanse. One se prije svega odnose na slem kao demonstraciju slobode govora. Nismo navikli da dođemo negdje i vidimo kako neko uzima mikrofon, a zatim istresa pred vas sve što misli, osjeća i sve što ga nervira. U tom smislu, svaki poetski nastup je „javni ispad“, posebno slemerski nastup, jer slem po definiciji izlazi iz okvira lijepog vaspitanja. Baš je takav i moj performans Njen takozvani život. U njemu, preko sat vremena, sama na sceni brbljam o svemu što me muči, raduje, nervira, pali, ne pali... Sve je to moj takozvani život i, na kraju krajeva, sve sam to samo ja. Ljudima se sviđa to što sam iskrena, a meni se sviđa da iskrenim stavom nekoga inspirišem da i sam razmisli o tome kako se osjeća u našem toliko dramatičnom društvu.

MF: Kako biste okarakterisali Vaš stil poezije, nastupa?
Minja: Kao istup, eksces i poveremeno bacanje bisera na pod kafane. Način na koji promišljam svoju slemersku estetiku i politiku jeste i način na koji defnišem slem. On mora biti angažovan, savremen, relevantan, seksi, bezobrazan, psovački, kritički, nafuran, hip-hoperski, pomalo prljav, na granici dozvoljenog, a opet intiman i, duboko dolje, totalno nježan. Igor Marković, moj kum i najbolji prijatelj, autor muzičkih matrica za sve moje pjesme, jednom je nekom tipu, koji mi je poslije nastupa prebacio da sam prviše nadrkana, rekao: „Zamisli koliko je ona nježna, kad mora da izvodi da je toliko nadrkana.“ Mislim da ta rečenica vrlo dobro opisuje moj slemerski fazon.

MF: U poeziji reflektujete svijet u kojem živite. Kakva je Vaša pjesnička dijagnoza tog svijeta i savremenog čovjeka?
Minja: Koliko imate vremena i prostora za ovaj odgovor? Pitanje je užasno kompleksno, pa mi je teško da na njega odgovorim na manje od dvjesta strana. U svakom slučaju, stalno se čudim što ljudi misle da riječi koje govore u svakodnevnom životu nisu dovoljno dobre za poeziju. Moja poezija je poezija svakodnevice, poezija slenga, običnih riječi i banalnih sadržaja. Kao što rekoh, ja sebe ne shvatam ozbiljno, pa se zato i ne trudim da uspostavim dijagnozu. Moja poezija je više kao nabrajanje simptoma.

MF: Šta registrujete kao glavni problem u međuljudskoj komunikaciji?
Minja: Problema ima mnogo. Najduže poglavlje moje nove zbirke zove se Teško je (oh!) kako teško biti savremena djevojka u velikom gradu i u njemu se, na mnogo strana, bavim svojim mizernim ljubavnim životom, i ništa srećnijim ljubavnim životima svojih prijateljica. Zato pretpostavljam da bi bilo najpoštenije da svoj odgovor centriram oko ove tematike. Nešto se desilo s partnerskim odnosima! Izgleda kao da se ljudi više ne vole, ili se vole, ali na neki potpuno drugačiji način. Živimo u single svijetu. Nezavisni smo i pokušavamo da budemo slobodni, iako nas sloboda, zapravo, ne čini srećnim. Možda je razlog i to što ženska emancipacija nije dobila muški ekvivalent. Svoj umjetnički rad definišem kao feministički i deklarišem se kao feministička umjetnica. Ipak, u posljednje vrijeme sve više čitam o muškom pokretu i važnosti muške emancipacije. Teoretičari poput Roberta Blya, ubijedili su me da je momcima zaista potrebna pomoć. Feminizam se pogrešno smatra ženskim oslobođenjem od muškaraca. Žene su se oslobodile od patrijarhalnih i zastarjelih načina ponašanja. Nije, međutim, dovoljno osloboditi pola čovječanstva i ja se iskreno nadam da će muški pokret postati značajna društvena struja. Radim sa srednjoškolcima iz cijelog regiona u projektu Budi muško. Tamo mladići prolaze kroz različite treninge i radionice, uče se komunikaciji i nenasilju. Drago mi je kada ih vidim kako napreduju. A pored toga, kao i sve „savremene djevojke u velikom gradu“, živim svoj (takozvani) život, sa mnogo obaveza, mnogo prijatelja, mnogo šema i kombinacija ali- sama.

MF: Politika je nepresušno vrelo inspiracija za umjetnički izraz koji ste odabrali. Vi ste odlučili da budete politički nekorektni, posebno radeći na tekstu Patriotski hipermarket. O čemu je riječ?
Minja: Patriotic Hypermarket je naslov novog komada, koji sam napisala zajedno sa Jetonom Nezirajem, piscem i dramaturgom iz Prištine. Tekst je u režiji Dina Mustafića upravo imao svoju premijeru u beogradskom Bitef teatru. Komad koji smo napisali, nastao je na osnovu dokumentarnog materijala, odnosno umjetničko-istraživačkog projekta u kom je intervjuisano četrdeset Srba i Albanaca sa Kosova. To je prva saradnja albanskih i srpskih umjetnika, i to na predstavi koja se bavi posljednjim sukobima naša dva naroda. Za nju, međutim, nije ključna politika. Ona je bazirana na ličnim pričama, pričama malih ljudi, pametnih ljudi, ljudi koji su žrtve rata.

MF: Izjavili ste: „Slem nije biznis ni profesija, već lična egzibicija i dijagnoza!?“
Minja: Istina je, izjavila sam. To sam, čini mi se, rekla povodom rezultata takmičenja za najbolje slemere Srbije, u Novom Sadu. Ovo takmičenje postoji već nekoliko godina, a organizuje ga Društvo književnika Vojvodine, pri Međunarodnom festivalu literature. Prve godine kada je takmičenje održano, mnogima nije bilo jasno šta je slem i kakva je to takmičarska disciplina. Istina je da je slem kao forma nastao na takmičenjima koja je osamdesetih u Čikagu organizovao Mark Smith, ali je moto tih takmičenja i danas ostao isti: „Poeni nisu poenta, poenta je poezija!“ Nije bitno da li ste zvanični pobjednik nekog slema, nego kakav ste nastup imali.

MF: Koristite provokacije u Vašim nastupima, psovke… Vaš stav je da zapravo ne postoje ružne riječi. Možete li nam to pojasniti?
Minja: Riječi su samo riječi, ni jedna nije ružna ni lijepa, kad je oslobodiš smisla. Ono što je nama ružna riječ, na nekom drugom jeziku možda znači „sunce“ ili „rijeka“. Ružne su, međutim, mnoge stvari koje riječi označavaju. Ako je svijet oko mene ružan, neću da koristim lijepe riječi da bih ga opisala. Mnogo ću prije da ga opsujem, jer nije bolje ni zaslužio. Nisam ni ja. Živim od riječi i za riječi, pa ih ne dijelim na lijepe i ružne. Sve su podjednako korisne, ako se njima nešto može iskazati.

MF: Zamjeraju Vam da ima previše seksa u Vašoj poeziji. Kako reagujete na takve komentare?
Minja: U svijetu u kom seks reklamira sve, od kozmetike do automobilske gume, može li ga zaista biti previše u nečijoj poeziji?! I, ako može, ko bi mi to zamjerao? ... Istina je da s poezija i seks vrlo slične stvari. Svako ko se pali na poeziju, reći će vam da je poezija ponekad seksija i od seksa. Osim toga, u poeziji je uvijek bilo seksa. Petrarka to zove uzvišenom ljubavlju prema Lauri, a ja bih rekla da on d...na cicu koju ne poznaje. Razlika u rječniku je očigledna, ali Petrarka nije imao Facebook, Durex, Porno TV i MTV.

MF: S obzirom da je ovo porodični magazine, kakav je Vaš doživljaj porodice danas?
Minja: Prije nekoliko mjeseci, sa rediteljkom Bojanom Lazić, završila sam rad na predstavi Pola-pola u Malom pozorištu Duško Radović. To je predstava za djecu i mlade koja se bavi temom razvoda roditelja. Ozbiljno smo istraživali ovu tematiku, pa sam tako saznala podatak o tome da se svaki peti brak u Srbiji završi razvodom. U urbanim sredinama statistika je još gora, što znači da danas u svakom razredu sjedi trećina ili polovina djece razvedenih roditelja. To znači da su porodice danas drugačije. Njih čine mame, tate, maćehe, očusi, braća, sestre, polubraća, polusestre... Tradicionalne i srećne porodice danas je teško vidjeti, osim na reklamama za banke. Ipak, ne mislim da je ovo problem, dokle god se ljudi vole i poštuju. Ja nisam rasla u takvoj, „alternativnoj“ porodici. Moji roditelji su bili liberalni, ali su živjeli zajedno, voljeli su se i poštovali, voljeli su mene i moju sestru. Nas dvije već petnaest godina radimo zajedno i naše pozorište je istovremeno i naša porodica. Kod kuće, vrlo smo bliski i otvoreni jedni prema drugima i zato porodicu doživljavam kao najsigurnije i najvažnije mjesto na svijetu.

MF: Na čemu trenutno radite?
Minja: U avgustu mjesecu, izašla je moja nova zbirka pod naslovom Moj slem je duži od tvog. Kako sam imala mnogo obaveza na Bitef festivalu i oko premijere predstave Patriotic Hypermarket, nisam stigla da napravim promociju. Najzad je došao red i na to, pa počinjem da pripremam novi slem performans. U međuvremenu, priremam se da moderiram okrugle stolove na festivalu Nov ples u Novom Sadu, i za dvije radionice koje držim. Jedna od njih tiče se projekta Budi muško, u okviru kog priremam predstavu sa mladićima iz cijelog regiona, a druga je radionica kreativnog pisanja za djecu. Radim i na novom dramskom tekstu, ali o tome još ne smijem da pričam.